Nemali broj puta u prilici smo čuti kako zaposlenici izražavaju želju za ugodnom radnom atmosferom i kolegijalnošću, no kada se ukaže prilika za povezivanje u obliku team buildinga ili sličnih aktivnosti, tvrtke istovremeno nailaze na otpor od strane zaposlenika. Obzirom na komentare poput „to su američke gluposti” ili “bolje bi bilo da su nam svakome uplatili po x EUR-a, nego potrošili na ovo“, pitaju se je li suradnja uopće ono što zaista žele.
Što se može kriti iza ovih reakcija i kako postupiti u ovim situacijama?
Razmislite o stvarnim potrebama tima
Možda nije stvar u tome da ljudi ne žele sudjelovati i surađivati – nego im način na koji se suradnja pokušava stvoriti ne odgovara. Postavlja se pitanje, kako pristupiti povezivanju na prirodan način?
Ponekad nas generički formati jednostavno udaljavaju, no upravo u tim trenucima pojavljuje se prilika da osmislimo male, svakodnevne prakse koje prirodno potiču osjećaj zajedništva. To mogu biti zajedničke pauze za kavu, na kojima je razgovor spontan i neopterećen formalnostima ili kratke, otvorene diskusije nakon sastanaka o tome tko s čime eventualno treba pomoć.
Dajte prostora autonomiji tima
Što ako tim sam kreira rituale koji odražavaju zajedništvo?
Umjesto da forsiramo aktivnosti koje su tek povremeni događaji, kako bi izgledalo da su suradnja i poštovanje utkane u svakodnevne radne procese?
Možda nije uvijek lako naići na pravi model, no tu i jest ključ – ustrajati. Nemojte dozvoliti da vas povremeni komentari obeshrabre. Kad se kultura gradi kroz male korake i vlastite inicijative, stvaraju se temelji na kojima ljudi žele dalje sudjelovati u gradnji. To čete primijetiti kada tim počinje sam predlagati ideje za male, zajedničke aktivnosti, da se pojedinci okupljaju spontano i bez prisile ili traže pomoć jedni od drugih bez zadrške.
Promislite o primjeru koji pružate
Na kraju, tim gleda kako lider živi suradnju – je li ona iskrena, prirodna i dio svakodnevnih interakcija. Bez nametanja, kroz vlastiti primjer, šaljemo poruku koja nadilazi riječi – sudjelujete li osobno u timskim diskusijama, dijelite li odgovornost i priznajete li svoj doprinos kao dio kolektiva?
Što ako stvarna promjena dolazi ne kroz jedan događaj godišnje, nego dosljedno, s vremenom? Što ako mali dosljedni svakodnevni primjeri potaknu i druge da preispitaju svoje pristupe?
Suradnička kultura nije nešto što se stvori na brzinu – to je proces u kojem se grade povjerenje i otvorenost, korak po korak.
U konačnici, možda je upravo ovakav izazov pravi trenutak i prilika za preispitivanje kako pristupamo kreiranju zajedničke kulture.