Često se pitam gdje je nestala kvaliteta u Hrvatskoj. Proizvodi traju kraće, hrana je otrovna, usluge su sve površnije, a rokovi se probijaju.
Iz moje perspektive, odgovor se ne krije u tome da su se „ljudi promijenili“ ili da „nitko više ne želi raditi“, već u jednoj neugodnoj istini pred kojom mnogi zatvraju oči: Kvaliteta nije nestala slučajno. Sustavno smo je srezali.
Godinama smo “optimizirali poslovanje” rezanjem „nevidljivih“ troškova. Rezali smo sve što ne donosi novac odmah. Odrezali smo strukturu, edukacije i razvoj ljudi, a ostavili samo gole zidove i core procese. Istovremeno, zahvaljujući EU fondovima i poticajima, napunili smo te zidove najmodernijom tehnologijom, skupim strojevima i sofisticiranim softverom.
Danas imamo paradoks: tehnologije i zgrade iz 21. stoljeća u kojima upravljamo ljudskim resursima modelima iz 19. stoljeća.
Tehnologija ne može kompenzirati nedostatak kompetencija
Kada svedete ulaganje u ljudske resurse na zakonski minimum jer „ima prečih stvari“, dogodi se neizbježno: izgubite know-how. Procese koje nismo htjeli razvijati interno, izdvojili smo vanjskim partnerima. Danas ti partneri dižu cijene bez poboljšanja kvalitete, a tvrtke to više ne mogu nadoknaditi unutar kuće jer su vlastitu kuću svele na administrativni kostur.
Bez procesa, bez standarda i bez kontinuiranog razvoja kompetencija, ne postoji visoka dodana vrijednost. Postoji samo radna snaga u tuđoj službi.
A tu dolazimo do drugog, još bolnijeg dijela jednadžbe: plaća.
Mit o „ownership mindsetu“ za 1.000 eura
Poslodavci često traže inicijativu, odgovornost i famozni „ownership mindset“ (osjećaj vlasništva nad procesom i preuzimanje odgovornosti). No, hajmo staviti karte na stol i pogledati brojeve.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku o plaćama za rujan 2025. u Hrvatskoj – 30% zaposlenih zarađuje ispod 1.008 €, a 90% ispod 2.227 €.
Za ljude kojima plaća jedva prelazi 1.000 €, možemo li racionalno očekivati da će tretirati tvrtku u kojoj rade kao svoju?
Kvaliteta odluka o plaćama izravno korelira s kvalitetom isporuke proizvoda/ usluga prema klijentu. Zato svaki poslodavac koji želi napredak mora sebi odgovoriti na slijedeća pitanja:
- Podaci ili osjećaj? Određujete li plaće prema tržištu ili prema vlastitim pretpostavkama o tržištu? Ako mislite da plaćate konkurentno, na temelju čega to mislite — osjećaja ili egzaktnih podataka?
- Opasnost prosjeka. Upravljate li se prema prosjeku (cca 1.456 €) u zemlji u kojoj prosjek nema veze s realnim troškovima života?
- Logika nagrađivanja. Jesu li plaće u vašoj tvrtki rezultat kompetencija i doprinosa, ili povijesti i/ ili tko je glasniji pregovarač?
Ako 90% zaposlenih u državi ne doseže 2.227 €, to ne govori samo o kupovnoj moći. To govori o strukturi naših poslovnih modela koji nisu dizajnirani da stvaraju visoku vrijednost.
Zaposlenici u magli
S druge strane, odgovornost nije i ne može biti isključivo na poslodavcima. Kultura kvalitete i visoke vrijednosti zahtijeva i od zaposlenika brutalnu iskrenost prema vlastitim kompetencijama.
Problem je što većina zaposlenika ne zna zašto su plaćeni koliko su plaćeni. Sustav je netransparentan, pa je i percepcija vrijednosti iskrivljena.
Zaposlenik koji želi napredovati morao bi znati odgovoriti na ovo:
- Znaš li što točno određuje vrijednost tvog radnog mjesta — je li to tržišna rijetkost tvojih vještina, rizik koji nosiš ili konkretni financijski rezultati?
- Možeš li navesti tri konkretne stvari kojima povećavaš vrijednost svog rada, a da nisu „trudim se“ , „dolazim na vrijeme“, “uvijek sam dostupan/ dostupna”?
- Je li tvoje nezadovoljstvo plaćom temeljeno na usporedbi s tržištem i tvojim doprinosom, ili samo na osobnoj frustraciji?
Zaključak: Povratak osnovama
Ne možemo graditi ozbiljne tvrtke na temeljima „ušteda“ na ljudima. Zgrade, strojevi i softveri se mogu kupiti kreditom, ali “ownership mindset”, stručnost i kvaliteta se ne kupuju. Oni se grade – pravednim sustavima plaća, jasnim standardima i stalnim ulaganjem u kompetencije.
Sve dok su plaće tabu tema, a edukacija trošak, isproducirati ćemo skupe pogone u kojima se proizvodi prosjek.
Organizacije koje se temelje na improvizaciji — bez čvrstih vrijednosti, bez ulaganja u ljudske resurse, bez strategije — postaju preskupe za održavanje. One poskupljuju bez osnove i gube konkurentnost jer je u svakom koraku vidljiva jeftinija gradnja i skuplja eksploatacija.
Ne slijedite sudbinu onih koji su tu grešku već napravili.